Što sve plaćaju vlasnici-suvlasnici više stambenog objekta kao vlasnici „vlastitog“ samostalnog toplinskog sustava prema Ugovoru o potrošnji toplinske energije?
U prošlom postu
započeo sam analizirati strukturu (sastav) i podjelu ukupnih troškova koji se
pojavljuju pri proizvodnji toplinske energije u tzv. „samostalnom toplinskom
sustavu“.
No, prije bilo
kakve daljnje konkretizacije i analize istih, potrebno je, po meni, naglasiti i
krenuti od pitanja tko je najodgovorniji i tko ima najveći interes da svi troškovi koji opterećuju takve
sustave budu što manji na godišnjem
nivou?
U Zakonu
o tržištu toplinske energije, u članku 53., stavak 12., piše slijedeće:
„U trenutku stupanja na snagu
ovoga Zakona za toplinske podstanice u centralnom toplinskom sustavu, za
vanjske instalacije i kotlovnice u zatvorenom toplinskom sustavu i proizvodna
postrojenja u samostalnom toplinskom sustavu naknada za korištenje imovine
vrednovat će se u iznosu neamortizirane
vrijednosti imovine i razumnog prinosa na istu. Gore navedena imovina koja je starija od 20 godina odnosno vanjske
instalacije koje su starije od 30 godina, osim ako nije drugačije uređeno
postaje vlasništvo krajnjih kupaca.“
Samim donošenjem takvog
zakona, sve nedoumice oko odgovora na navedeno pitanje su otklonjene!(?)
Naravno da je
vlasnicima-suvlasnicima takvih sustava (ili bi trebao biti) najveći interes da
sustav funkcionira ekonomično uz što je moguće manje godišnje troškove pa samim
time nije (ili ne bi trebala biti) niti upitna odgovornost za isto.
Međutim, ne mogu a da ne postavim osnovno pitanje koje mi
se nameće:
„A u čijem je vlasništvu do sada bio takav sustav i čija je
bila dosadašnja odgovornost za isto?“
No, vratimo se trenutno na analizu ukupnih troškova
takvih sustava, a o stvarnom vlasništvu i odgovornosti, za isto, nešto kasnije.
Dakle, u prošlom postu sam pobrojio 5 nekih osnovnih grupa
(„pojavnih oblika“) troškova, a koji nastaju slijedom prirode tehnološkog
procesa proizvodnje toplinske energije (ovdje se analizira sustav koji koristi
prirodni plin kao primarni energent samo za proizvodnju toplinske energije za
grijanje i pripremu potrošne tople vode).
Nastavno, radi lakšeg
razumijevanja i snalaženja, temeljem članka 33. stavka 2. Zakona o tržištu
toplinske energije, ministar gospodarstva donio je Pravilnik o načinu raspodjele i
obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, gdje se za „samostalni
toplinski sustav“ (kao i za „centralni“ i „zatvoreni“) definiraju dvije (2) osnovne
„grupe“ naknada (troška):
v
„SNAGA“ i „ENERGIJA“ – prema članku 2.
stavak 3.:
o
„ukupni troškovi toplinske energije – sastoje se od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske
suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna
snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena
priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže
i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske
energije“
v
naknada
za „KUPAC TOPLINSKE ENERGIJE“ nije u navedenom Pravilniku nigdje spomenuta iako
se u praksi (kod nekih „kupaca“) pojavljuje (kao posebno iskazana stavka u
Ugovoru ili pak kao sastavni dio kategorije „SNAGA“)
Pokušati ću u nastavku, prijašnjih nabrojenih pet (5) grupa troškova,
svesti na ove dvije (2) a koje su osnova troškova na kojima „počiva“ novi Zakon
o tržištu toplinske energije (u definiranju troškova, naravno).
Ako pokušamo vizualno pojednostaviti, sveukupni troškovi za „samostalni
toplinski sustav“ izgledaju ovako:
Dakle, može se zaključiti da se u Zakonu o proizvodnji toplinske
energije pod nazivom „SNAGA“ mogu aproksimirati prikazani troškovi kao „FIKSNI
TROŠKOVI“, a pod nazivom „ENERGIJA“ kao „PROMJENLJIVI (varijabilni) TROŠKOVI“.
Ako je tome tako, a „samostalni toplinski sustav“ je u vlasništvu
vlasnika-suvlasnika više stambenih objekata, neminovno se nameće pitanje:
„Zašto se dio
troška kao „POSLOVNI TROŠAK“ i dio troška kao „FINANCIJSKI TROŠAK“, naziva
trošak „SNAGA“(?) i kao takav se „naplaćuje“ „krajnjem kupcu“ a koji je vlasnik-suvlasnik
tog istog „samostalnog toplinskog sustava“(!)?
Naime, da se podsjetimo, za konkretni „samostalni toplinski sustav“,
tvrtka koja je završila u stečaju, također je „naplaćivala“ kategoriju „SNAGA“
kao distributer toplinske energije putem tog istog „samostalnog toplinskog
sustava“.
Nadalje, može se postaviti slijedeće pitanje:
Ako su do trenutka „povratka
u vlasništvo“ toplinskog sustava (prema novom Zakonu o potrošnji toplinske
energije) o kojem pišem, kroz troškove „SNAGA“ (KAO FIKSNI TROŠAK KOJI SE PLAĆA
12 MJESECI U GODINI), vlasnici-suvlasnici tog istog toplinskog sustava snosili
trošak pod nazivom „FINANCIJSKI TROŠKOVI“ (amortizacija sustava, trošak
kapitala i porez na dobit) gdje su „deponirana“ ta sredstva?
Ili, ako tome nije
tako, zašto se na transparentan i jednoznačno jasan način ne daje
vlasnicima-suvlasnicima PREGLED troškova za taj „njihov“ „samostalni toplinski
sustav“? Ili se to ne čini namjerno od strane dosadašnjih distributera
toplinske energije, a po sadašnjem nazivu „kupac toplinske energije“, jer
ionako to „krajnji kupac ne razumije“?
Da, može se reći da takav način nije na osnovama liberalnog tržišta
(cijene bi se trebale slobodno formirati sustavom „ponuda – potražnja“),
međutim tome bi bilo tako da je tržište toplinske energije doista i STVARNO
liberalizirano!
Nažalost znamo da tome nije tako u 90 % slučajeva širom RH, odnosno rijetka
su mjesta, poput grada Siska, koja imaju registriranih više „kupaca toplinske
energije“.
Vratimo se sada na „zgradu X“ i pokušajmo primijeniti, prije napisano,
na konkretan slučaj. Možemo vrlo lako zaključiti da je potpisani Ugovor o
potrošnji toplinske energije naprosto neprimjeren za navedenu zgradu, odnosno,
blago rečeno, neusklađen sa interesima vlasnika-suvlasnika kako više stambenog
objekta, tako i „samostalnog toplinskog sustava“, a ponajprije
vlasnika-suvlasnika koji su „UKLJUČENI“. Osim nedorečenosti u smislu „prava-obveze“
ugovornih strana, nigdje nije definirano ono najvažnije za troškove budućeg
razdoblja, odnosno koja je struktura ugovorenog troška pod nazivom „SNAGA“, a
koja pod nazivom „ENERGIJA“, a što je, zbog trenutka u kojem živimo,
esencijalni uvjet za SVE vlasnike-suvlasnike, a posebno za tzv. „UKLJUČENE“,
odnosno one koji koriste „samostalan toplinski sustav“, kako za pripremu
potrošne tople vode, tako i za grijanje cijelog objekta, kroz cijelu sezonu
grijanja, bez obzira na to da li su poneke stambene jedinice „ISKLJUČENE“ (da
se ne ponavlja isto iz prijašnjih postova).
Uvođenjem kategorije „kupac toplinske energije“, prema Zakonu o tržištu toplinske energije, bez STVARNE liberalizacije
tržišta, „krajnji kupac“ toplinske energije u „samostalnom toplinskom sustavu“
prepušten je pregovaranju o stvarnim troškovima „kotlovnice“ po principu „uzmi
ili ostavi“!
Ako se tome, za konkretni slučaj, nadoda i činjenica „nesnalaženja“
(ne stručnost, ne znanje, površnost = ne kompetentnost … inat … ) pojedinih
Predstavnika vlasnika-suvlasnika, tada doista ono što je DUGOROČNO i u interesu
svih korisnika toplinske energije, pa i države RH („kotlovnice + obnovljivi
izvori energije = energetska učinkovitost = tekovine EU) postaje NE od interesa
svih, već samo nekih!
Za kraj ovog „posta“ postaviti ću pitanje:
Kome je i zašto u
interesu da se ionako „nakaradno“ stanje u konkretnom objektu još više razjedini,
a da pri tome ne možemo, ne želimo, ili iz nekih drugih razloga, ne pokušavamo
na sve načine primijeniti načelo „za dobrobit svih, a ne samo nekima" i to samo
zato jer ćemo kratkoročno nešto „ušićariti“?
Vlasnicima-suvlasnicima, „kupcu
toplinske energije“, Upravitelju … ili?
Po meni, takvi i slični problemi su stvar samo vlasnika-suvlasnika
više stambenog objekta, a samim time i „samostalnog toplinskog sustava“ o kojem
treba donositi odluke kompetentnošću a ne „kratkovidnošću“!
O konkretnim prijedlozima „kako(?)“ u narednim postovima…
Nema komentara:
Objavi komentar