Na tragu bloga gsp. Miroslava Jolera koji me inspirirao i ponukao svojom kontemplacijom, (deregulacija tržišta toplinske energije na naš način; http://blog.mjoler.info/2014/08/deregulacija-trzista-toplinske-energije.html ), pokušati ću se pridružiti ovoj velikoj "blog familiji". Unaprijed se moram ispričati na pokojim pravopisnim greškama ili ti možda u ponekim zbunjujućim nazivima jer doista se više teško snalazim u novo uvedenom nazivlju. A za to krivim svoju tehničku struku i svoju nesposobnost da počnem učiti i novi hrvatski jezik isto kao i strani...
No, krenimo redom. Pokušati ću približiti na jedan drugačiji način temu o kojoj je pisao uvaženi (bar za mene) navedeni gospodin i to tako da ću si dozvoliti povući usporedbu između "dosadašnje" sadašnjosti i "buduće" budućnosti svih onih zgrada koje imaju vlastiti (samostalni) toplinski sustav koji ima dvije namjene, odnosno služi za grijanje 66 stambenih jedinica, kao i za pripremu potrošne tople vode za stanare koji žive u tim stanovima i to ponajprije na jednom primjeru (životnom) iz naše svakodnevice. Kad sam napisao "vlastiti" tada doista to i bukvalno smatram obzirom da su takvi sustavi nedjeljiva cjelina zgrade kao fizički neodvojivi, koji samim time prema Ugovorima o kupnji stanova iz 90-tih godina pripadaju kao zajednička imovina svim vlasnicima, a također je i novi zakon regulirao vlasništvo nad takvim sustavima i to na način da ih se "vraća" u vlasništvo vlasnicima više stambenih objekata. Nadalje, kao što je to i bila praksa prije donošenja novog Zakona o tržištu toplinske energije, u pojedinim gradovima i mjestima, takvim je sustavom upravljala neka tvrtka od tzv. "javnog interesa". U ovom životnom primjeru ista je bila prvo u vlasništvu distributera plina, kasnije je izdvojena i postala "samostalna" kao d.o.o. i gle vraga, prošle godine nad njom je otvoren stečajni postupak. Vjerojatno bi se lako moglo i povjerovati da se to desilo zbog toga što su u "toplinarstvu" bile vrlo male cijene pa se iz redovitog poslovanja nije moglo rentabilno poslovati. Primjera radi u to vrijeme, prosječan stan veličine od 60 m2, samo za grijanje kroz vlastiti (!) sustav, trebao je izdvojiti do čak i 1.400,- kn u prosjeku, naravno bez tzv. sanitarne tople vode, a koja je ovisna o broju članova domaćinstva. Aha, može se slobodno postaviti i pitanje: "a što onda nisu vlasnici potražili drugačije, povoljnije, rješenje"? A nisu trebali jer je lokalna vlast preuzela "brižnost" nad tim problemom i ponudila "jednostavno" rješenje u smislu "etažnog grijanja kombiniranim samostalnim plinskim zagrijačima" (u svakidašnjem životu poznat naziv "plinski kombinirani bojleri"). I počela je kampanja oko rekonstrukcija grijanja u "soliterima" (odpajanje zgrada od kotlovnica i uvođenje "etažnog grijanja"), a koju sam osobno prozvao "zločin nad strukom". Danas kažem "oprosti im jer nisu znali što čine". Zašto sam bio toliko drzak? Pa evo nekoliko činjenica kao što: točno da su kotlovnice koje opskrbljuju više zgrada postale nerentabilne i "skupe" (danas se ti sustavi, prema novom Zakonu o tržištu toplinske energije, svrstavaju u centralne i zatvorene, a ovaj o kojem ja pišem u tzv. samostalni toplinski sustav), točno je da su njima upravljale tvrtke koje sam prije naveo, točno je da se za centralni i zatvoreni sustav uvijek licitiralo oko toga u čijem su vlasništvu takve kotlovnice, točno je da su takvi sustavi u 90% slučajeva projektirani i izgrađeni 70 - 80-tih godina kada je i bio najveći bum u stanogradnji, točno je da nisu "modernizirane", odnosno da nije ili gotovo vrlo malo "odrađeno" na poboljšicama sustava... A što je sa tzv. samostalnim sustavima koji su u vlasništvu svih vlasnika više stambenog objekta? Nažalost, dijelili su gotovo istu sudbinu kao i tzv. centralni i zatvoreni sustavi. Kada je trebalo korisnicima izaći u susret, sustav se svojatao od strane distributera, a kada se trebalo nešto poboljšati tada se prebacivala odgovornost na korisnike u smislu da troše previše, da je energija ionako na reguliranim cijenama pa je "toplinarstvo" na koljenima...i sve tako nešto. U dotičnom "soliteru" našla se nekolicina nadobudnih (obično ne više od 3% ukupne interesne "grupe") koja je, ne iz hobija, ne iz osobnih sitnih pobuda ("kokošarenje"se to pogrdno naziva u okolini u kojoj ja živim) pokušala nešto promijeniti, odnosno, angažirala se na način (Don Quijote-ski) prema autoritetima, "prodanim" kolegama od struke, lokalnim "managerima godine" pa sve do onih koji su "zaslužni" da danas uopće imamo državu (nekako me to podsjeća na "dedine" priče koje je pričao o događajima iz tamo neke "47 - 51" godine nakon partizanskog ratovanja... I krenuli ti 3-postotni, nadobudni, vjernici u neku barem pravičnost, ako ne već u pravdu, vjerujući da čine dobro, kako sebi tako i drugima koji dijele istu sudbinu kao i oni. I što se desilo?
Nastavak ću pisati u II nastavku...
No, krenimo redom. Pokušati ću približiti na jedan drugačiji način temu o kojoj je pisao uvaženi (bar za mene) navedeni gospodin i to tako da ću si dozvoliti povući usporedbu između "dosadašnje" sadašnjosti i "buduće" budućnosti svih onih zgrada koje imaju vlastiti (samostalni) toplinski sustav koji ima dvije namjene, odnosno služi za grijanje 66 stambenih jedinica, kao i za pripremu potrošne tople vode za stanare koji žive u tim stanovima i to ponajprije na jednom primjeru (životnom) iz naše svakodnevice. Kad sam napisao "vlastiti" tada doista to i bukvalno smatram obzirom da su takvi sustavi nedjeljiva cjelina zgrade kao fizički neodvojivi, koji samim time prema Ugovorima o kupnji stanova iz 90-tih godina pripadaju kao zajednička imovina svim vlasnicima, a također je i novi zakon regulirao vlasništvo nad takvim sustavima i to na način da ih se "vraća" u vlasništvo vlasnicima više stambenih objekata. Nadalje, kao što je to i bila praksa prije donošenja novog Zakona o tržištu toplinske energije, u pojedinim gradovima i mjestima, takvim je sustavom upravljala neka tvrtka od tzv. "javnog interesa". U ovom životnom primjeru ista je bila prvo u vlasništvu distributera plina, kasnije je izdvojena i postala "samostalna" kao d.o.o. i gle vraga, prošle godine nad njom je otvoren stečajni postupak. Vjerojatno bi se lako moglo i povjerovati da se to desilo zbog toga što su u "toplinarstvu" bile vrlo male cijene pa se iz redovitog poslovanja nije moglo rentabilno poslovati. Primjera radi u to vrijeme, prosječan stan veličine od 60 m2, samo za grijanje kroz vlastiti (!) sustav, trebao je izdvojiti do čak i 1.400,- kn u prosjeku, naravno bez tzv. sanitarne tople vode, a koja je ovisna o broju članova domaćinstva. Aha, može se slobodno postaviti i pitanje: "a što onda nisu vlasnici potražili drugačije, povoljnije, rješenje"? A nisu trebali jer je lokalna vlast preuzela "brižnost" nad tim problemom i ponudila "jednostavno" rješenje u smislu "etažnog grijanja kombiniranim samostalnim plinskim zagrijačima" (u svakidašnjem životu poznat naziv "plinski kombinirani bojleri"). I počela je kampanja oko rekonstrukcija grijanja u "soliterima" (odpajanje zgrada od kotlovnica i uvođenje "etažnog grijanja"), a koju sam osobno prozvao "zločin nad strukom". Danas kažem "oprosti im jer nisu znali što čine". Zašto sam bio toliko drzak? Pa evo nekoliko činjenica kao što: točno da su kotlovnice koje opskrbljuju više zgrada postale nerentabilne i "skupe" (danas se ti sustavi, prema novom Zakonu o tržištu toplinske energije, svrstavaju u centralne i zatvorene, a ovaj o kojem ja pišem u tzv. samostalni toplinski sustav), točno je da su njima upravljale tvrtke koje sam prije naveo, točno je da se za centralni i zatvoreni sustav uvijek licitiralo oko toga u čijem su vlasništvu takve kotlovnice, točno je da su takvi sustavi u 90% slučajeva projektirani i izgrađeni 70 - 80-tih godina kada je i bio najveći bum u stanogradnji, točno je da nisu "modernizirane", odnosno da nije ili gotovo vrlo malo "odrađeno" na poboljšicama sustava... A što je sa tzv. samostalnim sustavima koji su u vlasništvu svih vlasnika više stambenog objekta? Nažalost, dijelili su gotovo istu sudbinu kao i tzv. centralni i zatvoreni sustavi. Kada je trebalo korisnicima izaći u susret, sustav se svojatao od strane distributera, a kada se trebalo nešto poboljšati tada se prebacivala odgovornost na korisnike u smislu da troše previše, da je energija ionako na reguliranim cijenama pa je "toplinarstvo" na koljenima...i sve tako nešto. U dotičnom "soliteru" našla se nekolicina nadobudnih (obično ne više od 3% ukupne interesne "grupe") koja je, ne iz hobija, ne iz osobnih sitnih pobuda ("kokošarenje"se to pogrdno naziva u okolini u kojoj ja živim) pokušala nešto promijeniti, odnosno, angažirala se na način (Don Quijote-ski) prema autoritetima, "prodanim" kolegama od struke, lokalnim "managerima godine" pa sve do onih koji su "zaslužni" da danas uopće imamo državu (nekako me to podsjeća na "dedine" priče koje je pričao o događajima iz tamo neke "47 - 51" godine nakon partizanskog ratovanja... I krenuli ti 3-postotni, nadobudni, vjernici u neku barem pravičnost, ako ne već u pravdu, vjerujući da čine dobro, kako sebi tako i drugima koji dijele istu sudbinu kao i oni. I što se desilo?
Nastavak ću pisati u II nastavku...
Nema komentara:
Objavi komentar